Područje Velebita specifično je po bogatom graditeljskom stvaralaštvu i osebujnosti fundusa ostale materijalne i duhovne kulture stanovništva planinskog prostora. Na umijeće i graditeljsku tradiciju utjecaj šire okoline nije bio od bitnog značenja. Zbog izoliranosti je stanovnik Velebita bio vezan za vlastita iskustva kroz pokoljenja koja su stvorila osebujnu i originalnu arhitekturu narodnog stvaralaštva. Tijekom povijesti, daleko od izvora informacija, ljudi su tako stvarali svoju vlastitu materijalnu kulturu, jednostavnu i prilagođenu glavnom izvoru preživljavanja – stočarstvu (suhozidi, pastirski stanovi). Suhozidi su nastali krčenjem teško obradivih površina i vještim slaganjem kamena na kamen bez dodatnog vezivnog materijala. Suhozidna gradnja nije samo vrijedno kulturno i povijesno blago, nego i stanište različitih vrsta biljaka i životinja.
Većina velebitskih stanova građena je iz kamene građe, pravokutnog oblika u tehnici suhozida. Visokogorski stanovi sačinjavali su jednu prostoriju bez prozora, s ognjištem u sredini te potpornim stupom krovišta. Uz njih su dograđeni torovi za stoku.
Tradicijska arhitektura na Velebitu ogleda se i u gradnji sakralnih objekata. Naime, većina velebitskih crkava i kapelica građena je poput pastirskog stana, tj. kao jednoprostorni objekt. Njihova je gradnja vezana za bitne trenutke u životu stočara, što se i danas može pratiti kroz postojeće zavjete koji se po tradiciji još ponegdje održavaju na već srušenim crkvenim oltarima.
Kao posljedica višestoljetnog naseljavanja i aktivnog življenja na Velebitu ostali su različiti objekti i spomenici koji čine kulturnu baštinu toga prostora: velebitske povijesne ceste (Karolinska, Terezijanska, Majstorska, Jozefinska), mirila, Pisani kamen, te mnoštvo prapovijesnih i antičkih lokaliteta, gradina, nekropola, hidroarheoloških nalaza, starih gradova i utvrda, mlinova i vodenica, kamenih šterni i pojila.