Umijeće suhozidne gradnje (gradnje „u suho“) je zidanje kamenom bez upotrebe vezivnog materijala, rasprostranjeno u prostoru jadransko-dinarskog krša. Kroz veći dio povijesti gradnja „u suho“ bila je praktički jedini način gradnje. Znanje zidanja „u suho“ bilo je jedan od osnovnih preduvjeta opstanka čovjeka na krševitom krajoliku.
Ovim načinom gradili su se zidovi kamenih kuća, ograde oranica, pašnjaka, livada i maslinika, bunari i putevi. Suhozidi su prirodne ograde koje se savršeno uklapaju u okoliš iz kojeg je kamen i uzet, često čine barijeru koja sprječava eroziju i klizanje tla, prirodna su granica među posjedima, dom su mnogih životinjskih vrsta, a često čine i ogradu za domaće životinje.
Ovim se umijećem čovjek na jadransko-dinarskom području Hrvatske služi od prapovijesti do danas.
Na ogoljenom kršu, suhozid je nezamjenjiva manualna tehnika za izradu zaklona, putova i prepreka, a posebice za prilagodbu kamenitih terena poljodjelstvu. Najveći dio gradnje u načelu odvija se u prvim i radno najintenzivnijim fazama zaposjedanja novog zemljišta – prilikom ograđivanja, oslobađanja zemlje od kamena, izvedbe terasa, te izrade jednostavnih kamenih zaklona za privremeni boravak. U kasnijoj fazi umijeće se koristi za održavanje i popravak građevina, pohranu viška kamena koji obradom izlazi iz zemlje, funkcionalne preinake i slično
Umijeće suhozidne gradnje upisano je u Registar kulturnih dobara RH 2013. godine, a 2018. godine je upisano na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva.
