Stoljeća naseljavanja i aktivnog življenja na planini Velebit ostavili su tragove u arhitekturi, gradnji prometnica, sakralnih objekata i kulturnih spomenika. Oni danas svjedoče o životu minulih vremena, o običajima i načinima prilagodbe stanovništva teškim uvjetima života na ovoj u isto vrijeme, surovoj i tajanstveno lijepoj planini.

Život na Velebitu pratila je, ili bolje rečeno nadopunjavala, osobitost gradnje stambenih i sakralnih objekata. Stambeni objekti građeni u Velebitu u velikom broju slučajeva bili su PASTIRSKI STANOVI koji su zadovoljavali potrebe sezonskog ritma dolazaka i odlazaka stanovništva i stoke iz Primorja u planinu. Složenost gradnje pastirskih stanova varira od složenih gospodarstava u priobalnom djelu, pa do jednostavnog tipa visokogorskog stana od jedne prostorije. Danas na Velebitu možete još ponegdje vidjeti ostatke ovakovih stanova ili samo njihove temelje.

Tradicijska arhitektura na Velebitu ogleda se i u gradnji sakralnih objekata. Naime, većina velebitskih crkava i kapelica građena je poput pastirskog stana tj. kao jednoprostorni objekt. Također, njihova gradnja je vezana za bitnetrenutke u životu stočara što se i danas može pratiti kroz još postojeće zavjete koji se po tradiciji još uvijek održavaju na već srušenim crkvenim oltarima.

Ovdje navodimo neke od značajnijih sakralnih objekata izgrađenih na planinskom prostoru Velebita:

• Svetište Majke Božje od Krasna
• Kapelica Sv. Roka (Radlovac)
• Kapelica Srca Isusova (Brisnica)
• Crkva Majke Božje(Veliko Rujno)
• Crkva Sv. Frane (Podprag)

U tom zahtjevnom zadatku izmjenjivalo se više skupina nosača. Odmoriti se, počinuti i odložiti mrtvaca na zemlju smjelo se jedino na određenom mjestu - mirilištu - prvom stajalištu za počivanje od pokojnikove kuće do groblja. Položeni se mrtvac izmjerio po dužini tijela i mjera bi se zabilježila s dvije kamene ploče. Do pokojnikovih nogu postavljao se kamen donožnica , s oblim završetkom, a do glave zaglavnica, kamen sličnoga oblika, ali malo viši. Prostor između ta dva kamena se često naknadno popločavao plosnatijim kamenjem, a ponekad bi se u zaglavnicu urezalo pokojnikovo ime. Funkcija mirilišta nije bila samo praktična, iako su bila oblikovana za predah pogrebne povorke. Ona su, također, predstavljala posvećena mjesta, počivališta na kojima se zadržava i pokojnikova duša. Zbog toga su planinske zajednice svojim mirilištima često puta pridavale veću važnost nego grobljima jer je, prema pučkom tumačenju, u grobu pokopano samo tijelo, a duša je ostala na mirilu. Kraj mirila se često prolazilo, pazilo se na njihov izgled, na njima su se upućivale molitve za pokojnike, palile svijeće, ostavljalo cvijeće i sl. Ovaj običaj traje do 50-ih godina 20. stoljeća nakon čega potpuno prestaje. Ono što čini osebujnost velebitskih mirila jesu njihovi ukrasi. Jedan od najčešćih motiva znak je križa, ali susrećemo i krug, spiralu, znak X. Na mirilima su se sintetizirali ukrasni simboli ilirske, slavenske i kršćanske kulture, te su se tako kao jedinstveni spomenici održali na Velebitu do danas. Ministarstvo kulture je u prosincu 2007.g. donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da posmrtni običaji vezani uz mirila ili počivala imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra vezano uz Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.